Europski odnosi s Kinom moraju uključivati rješavanje zagađenja okoliša i promicanje etičke proizvodnje, piše Davor Škrlec.
Ekonomski rast Kine nesumnjivo je bez presedana – sa stopom BDP-a od 7.7 čini drugu najveću ekonomsku svjetsku silu, odmah iza SAD-a. Međutim, ljudska prava i građanska demokracija nisu uživale jednak status rasta kao gospodarstvo, što uzrokuje znatne podjele unutar kineskog društva. Istovremeno, zagađenje okoliša i zdravstveni rizici stvaraju jednu eksplozivnu situaciju čiji se utjecaj odražava na ostatak svijeta. S 6.018 milijuna tona stakleničkih plinova ispuštenih godišnje, Kina zauzima mjesto najvećeg svjetskog zagađivača.
Kina je zabilježila rekordno visoku razinu zagađenja zraka, vode i tla koji dramatično utječu na živote kineskih građana. Ova “kineska zagađenja” nisu zadržana unutar državnih granica, nego se šire diljem svijeta ugrožujući živote milijardi drugih ljudi na svakom kutku planeta, budući da učinci kineskih intenzivno onečišćujućih industrijskih djelatnosti lako putuju kroz zrak i vodu. Štoviše, u većini slučajeva, veliki broj tvrtki smještenih u Kini su u europskom ili američkom vlasništvu.
Prema izvješću Reutersa iz prosinca prošle godine, gotovo 3,33 milijuna hektara poljoprivrednog kineskog zemljišta su previše zagađeni usjevi. Ipak, mnogi od poljoprivrednika svjesno ignoriraju situaciju, nastavljajući i dalje uzgajati svoje proizvode u jako zagađenom tlu. To pak znači da mnogi od proizvoda koji se uvoze iz Kine, kao što je npr. riža, predstavljaju zdravstveni rizik za naše građane i zahtijevaju našu hitnu pozornost. Svjedoci smo skandala s kontaminiranim kineskom mlijekom iz 2008. godine koji je uz mlijeko, uključivao dojenačku formulu, kao i druge prehrambene materijale i sadržaje s toksičnim aditivom melamina. Do studenog te godine, Kina je zabilježila 300 000 žrtava uključujući šestero dojenčadi smrtno stradale od bubrežnog kamenca i drugih bubrežnih oštećenja te 54 000 hospitaliziranih. Kemijski dodatak je bio dodan mlijeku radi privida o većoj količini proteina.
S obzirom na vrlo razvijenu trgovinsku mrežu između Europske unije i Kine, trebamo uzeti u obzir da su mnoge od ovih “loše” proizvedenih serija također uključene i u dijetalne proizvode naših kupaca. Kineska korupcija ne dozvoljava uvođenje učinkovite kontrole i provedbenih mehanizama za zaštitu proizvodnih linija i garanciju kvalitete njihovih proizvoda. To samo po sebi predstavlja rizik za zdravlje i dobrobit kineskih i europskih građana, što su dokazala i dosadašnja iskustva.
Rukovodstvo Europske unije i nezine države članice ne samo da moraju učiti iz ovakvih iskustava, već trebaju napraviti akcijski plan kojim će se odrediti formula etičke proizvodnje u Europi – a to je ona koja poštuje okoliš i promiče održivi razvoj. Trebamo poticati inovativnost i održivi rast u Europi. Trebamo se usredotočiti na mala i srednja poduzeća i stvoriti potrebne uvjete koji će im omogućiti napredak na održiv način. Naša najveća vrijednost su naši ljudi, zajedno sa svojom kreativnošću, svojim poslovno usmjerenim umovima i svojom težnjom prema visokim etičkim standardima proizvodnje.
Istodobno, Europa mora biti u stanju pregovarati s Kinom kako bi postavili jedinstvena pravila kojima se osigurava proizvodnja i sigurnost hrane za sve. Kina je unutar svjetskog političkog kruga definitivno snaga u porastu. Međutim, takva vlast dolazi s odgovornošću prema onima koji ovise o njoj. Živimo u globalnom gospodarstvu, što znači da se nemar ili neuspjeh jednog naroda može porazno odraziti na druge.
(Izvor teksta: EU must push for ethical standards with China)