Pijemo li mikroplastiku?

Nedavna istraživanja koja su uzdrmala javnost otkrićem kako se u vodi koju svakodnevno pijemo nalaze plastična vlakna, duboko su nas zabrinula je li voda koju svakodnevno pijemo uopće pitka. Nakon testiranja velikog broja uzoraka vode iz slavine, izvedeni su zaključci kako preko 90% testirane vode u Sjedinjenim Američkim Državama je zagađeno plastikom, dok Europa ima najnižu razinu zagađenosti. Međutim, sitne čestice mikroplastike su ipak pronađene u tri četvrtine europskih uzoraka.

Znanstvenici nisu još sigurni na koji način plastika utječe na ljudski organizam, niti kako završava u vodovodnim cijevima, no pretpostavke su različite, i zastrašujuće. Francuski znanstvenici tvrde kako su pronašli sićušna plastična vlakna i u kišnim kapima. Pretpostavljaju kako je izvor ovoga problema upravo more. Zagađenost mora plastikom je tolika da, ukoliko nastavimo ovim smjerom, do 2050. godine u moru će biti više plastike nego ribe.

O čemu je točno riječ?

Znanstvenici su u svrhu istrage za Orb Media koji je rezultate istraživanja podijelio s The Guardianom analizirali uzorke vode iz slavine u više od desetak zemalja svijeta. Rezultati su pokazali kako je više od 83% uzoraka kontaminirano plastičnim vlaknima. Sjedinjene Američke Države su pritom zabilježile zabrinjavajuću stopu od 94% zastupljenosti plastičnih vlakana u void testiranoj na lokalitetima u blizini Kongresa te sjedišta Američke agencije za zaštitu okoliša. Europske zemlje, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku i Francusku su imale najnižu stopu kontaminacije, ali ta stopa se ipak kreće na zabrinjavajućih 72%. Prosječni broj plastičnih vlakana pronađenih u svakom uzorku od 500 ml se kretao od 1.9 (u Europi) do 4.8 (u SAD-u).

Navedena istraživanja su digla veliku pomutnju javnosti jer ukazuju kako se kontaminacija mikroplastikom širi na sveukupni okoliš koji nas okružuje, dok se tema onečišćenja plastikom do sada fokusirala uglavnom samo na zagađenje u morima i oceanima te posljedice konzumiranja hrane iz mora.

Iako nije sasvim poznato na koji način plastična vlakna utječu na ljudski organizam, jedno je sigurno – jednom kada plastična vlakna dosegnu nanometarske veličine, oni doslovno mogu prodrijeti u svaku stanicu, što znači da mogu prodrijetiiI u naše organe. Jednako tako je poznato kako mikroplastika sadrži i apsorbira i otrovne kemikalije, a Orbove analize su već dokazale njihovo širenje u tijelima divljih životinja.

Francuski znanstvenici su 2015. godine otkrili čestice mikroplastike u zraku, odnosno u kišnim kapima, koje, prema njihovim procjenama, na grad napada od tri do deset tona godišnje. Tim putem plastična vlakna postaju prisutna i u domovima građana.  Udisanjem građani potencijalno mogu unijeti kemikalije u donje dijelove pluća, a velika je vjerojatnost kako istim putem plastična mikrovlakna mogu dostići i u krvotok. Perilice te sušilice rublja su također veliki uzrok pojave plastičnih vlakana u čovjekovom okolišu, poglavito s obzirom na studije koje pokazuju da jedno pranje može izbaciti i do 700 000 plastičnih vlakana u okoliš. Vidimo da nije do kraja razjašnjeno na koji način mikroplastika završava u našoj pitkoj vodi, ali je jasno da je zrak očiti izvor doticaja s plastičnim vlaknima.

Kako se riješiti mikroplastike u našem okolišu?

Ne postoji točno određeni izvor mikroplastike oko nas, jer vidimo kako se nalazi u čitavoj našoj okolini – u zraku, u kiši, u vodi. Veliki izvor mikroplastike su sintetička odjeća te prašina od automobilskih guma te cestovnih oznaka. No, milijuni tona plastike koji se godišnje ispuštaju u okoliš raspadaju su u sitne komadiće koje je nemoguće prepoznati. Krenimo prije svega od velikog bunara mikroplastike, a to su mora i oceani. Čak 60-80% plastike završava u morima i oceanima, a oko 94% tog otpada završava na dnu te tako nije vidljivo. Nakon što je jedna američka studija 2015. godine izbacila podatak o pronađenom udjelu mikroplastike u kuhinjskoj soli na policama trgovina u Kini, toksikolozi s malezijskog sveučilišta su odlučili testirati uzorke soli i u drugim zemljama. Od testiranih uzoraka kuhinjske soli iz osam zemalja svijeta (Australija, Francuska, Iran, Japan, Malezija, Novi Zeland, Portugal i Južnoafrička republika), mikroplastika je pronađena u svakom od njih osim u francuskom uzorku.

Vidjeli smo da je voda iz slavine diljem svijeta zagađena sitnim plastičnim vlaknima, toliko sitnima da, kako The Guardian prenosi, voda kontaminirana vlaknima zadržava ta ista vlakna i nakon filtriranja. Koje rješenje uopće postoji za problem koji se ne može iskorijeniti?

Rješenje leži u nama, korisnicima, koji smo glavni zagađivači. Uzevši u obzir kako se veliki broj plastičnih vlakana oslobađa u okoliš iz perilice za rublje pranjem sintetičke odjeće, odabir okolišno prihvatljivijih materijala je dobar početak. Ukoliko ćemo se proširiti i na druge navike koje bismo mogli promijeniti u našem kućanstvu u ovu svrhu, to je zamjena plastičnih boca za vodu staklenim koje su i duže upotrebljive, kao i izbjegavanje plastičnih slamki. Prevencija I smanjenje upotrebe plastike u svakodnevnom životu je, dakle, jedino učinkovito rješenje. Od izuzetne je važnosti primijeniti ovu formulu i na veće sisteme od onoga u kućanstvu. Skandinavski model u svrhu borbe protiv ovog problema promovira u svojoj praksi shemu povrata novca za povrat plastičnih boca i limenki na način da kupac pri kupovini pića u plastičnoj ili limenoj ambalaži plaća veću cijenu nego što mu je vrijednost te mu se ta novčana razlika vraća povratom plastičnih boca i limenki. Škotska je također preuzela ovaj sistem te ga integrirala u svoje zakonske obveze. U Hrvatskoj sustav povrata plastičnih boca funkcionira naplatom proizvoljnog povrata plastične ambalaže, no naplata iste po kupovini nije integrirana. Povezivanjem vrijednosti stvari koje smatramo otpadom mijenjamo prvenstveno sustav vrijednosti, zatim navike, a onda i našu svijest o recikliranju ovog tipa.

 

Povezani članci